Arhiv tekstova

Dvije godine nakon što je proslavom 30. rođendana »Parni valjak« otišao, kako to dečki službeno kažu, »u garažu«, njihov je pjevač i bivši frontmen Aki Rahimovski objavio svoj album prvijenac pod nazivom »U vremenu izgubljenih«, s kojim počinje svoju solističku karijeru. U ovoj, novoj ulozi predstavio se i publici na »Velikom prelu« u Subotici, održanom prošle subote. O njegovom novom nosaču zvuka te razlozima gašenja »Parnog valjka« razgovarali smo s ovom legendom rock and roll scene ovih prostora. 

 

HR: Na samom početku razgovora, moram Vas pitati kakav je osjećaj, nakon 30 godina glazbenog rada i statusa legende hrvatske rock and roll scene, krenuti na na neki način ispočetka, graditi vlastitu solističku karijeru?  

Prvo moram reći da je »Parni Valjak« ne samo velika stvar u mom životu, on je moj život. U proteklih 30 godina iza nas je ostalo 16 snimljenih studijskih albuma, 14 singlova, 5 live albuma i 4 kompilacije. Tijekom svih tih godina upoznao sam puno poznanika i prijatelja, što je vjerojatno i najveće bogatstvo koje čovjek dobiva bavljenjem ovim poslom. Što reći na kraju? Bilo je prelijepo, bilo je krasno i časno biti dio te velike priče. A započeta solo karijera je nova stranica u mojem životu, novi izazov kojemu se veselim i kojemu prilazim s velikom ozbiljnošću.

HR: U medijima se dosta spekuliralo o razlozima gašenja, po ocjeni većine relevantnih kritičara, najveće hrvatske rock‘n‘roll grupe svih vremena? Koji je doista pravi razlog, ili razlozi, sporazumnog raspuštanja »Parnog valjka«? 

Jednostavno smo nakon 30 godina postojanja, a u ovom poslu je to i te kako zavidna brojka, zajednički odlučili »Valjak« staviti u garažu, ili je možda bolje reći u muzej, da ostane onako velik kakvim smo ga i ostavili. Mislim da je to jedan od najboljih načina zadržati svu veličinu jednog takvog benda, koji je ostavio dubok trag na ovim prostorima.

HR: Kako je »Parni valjak« dobio ime?

Sasvim slučajno. Mladi i željni sviranja, na početku karijere nismo se baš previše zanimali za ime, a kako smo se nekako ipak morali nazvati, ono je proizašlo iz naše prve snimljene pjesme koja se zvala »Ja sam parni valjak«.

HR: Vašim dolaskom u Zagreb i osnivanjem »Valjka«, natjerali ste Husa i ostale na pravu profesionalizaciju, jer su oni malo svirali, malo studirali, a Vama je pjevanje u bendu bio jedini izvor prihoda. Općenito je sredina i druga polovica sedamdesetih godina prošlog stoljeća bio period profesionalizacije i izlazak iz kamenog doba našeg rock and rolla?

Dok sam svirao u makedonskoj grupi »Tor«, pozvali su me iz Zagreba kako bih zamijenio našeg današnjeg velikog prijatelja i tonskog maga, inženjera Zubaka, koji je tada svirao i pjevao u »Grupi 220«. Nažalost, taj je dio priče s tom grupom neslavno završio, jer je njenim članovima u to vrijeme glazba bila samo lijep hobi, zabava, dok su studirali i spremali se na »ozbiljan« život. Kada smo Husein Hasanefendić – Hus i ja odlučili profesionalno se baviti glazbom, oni na to nisu bili spremni te smo okupili novu ekipu koju su, pokraj nas, sačinjavali Zlatko Miksić – Fuma i Srećko Antonioli, nažalost, danas obojica pokojni, a pridružio nam se i Jurica Pađen. To je bila prva postava »Parnog valjka«. 

HR: Karijera »Parnog valjka« bila je dosta atipična za naše uvjete, jer uspjeh nije došao odmah, nego tek nakon nekoliko singl ploča i tri izdata albuma, a s druge strane zanimljiva je činjenica da je bend cijelo vrijeme svog postojanja imao stalnu uzlaznu putanju. Većina tadašnjih rock sastava napravili su jedan, ili nekoliko hitova, i cijelo vrijeme živjeli na staroj slavi, dok je »Valjkov« gotovo svaki novi hit po popularnosti prevazišao onaj stari?

»Valjak« je temeljito i puno radio, polagano rastao i na kraju izrastao u jedan od najvećih bendova na ovim prostorima. Zahvaljujući Husu, koji je iza sebe ostavio preko 200 pjesama, a mogu slobodno reći da je većina tih pjesama već ušla u kategoriju »vječno zelenih«.

HR: Na početku karijere »Valjka«, kritika vam baš nije bila blagonaklona?

U to vrijeme bili smo mladi, puni energije i željni svirke u kojoj smo uživali. U prvih pet, šest godina postojanja radili smo 250 do 300 koncerata godišnje, a ono čime smo se tada najmanje opterećivali i o čemu smo najmanje razmišljali bila je kvaliteta naših pjesama. Svirali smo ono što smo tada imali i beskrajno u tome uživali. Što se tiče rock kritike, za mene je uvijek bila dobra ona kritika koja je ukazivala na dobre, ali i loše stvari, jer kritičari su ljudi koji su izvan benda, znalci koji to gledaju iz svog kuta. Zapravo je zadaća svakog dobrog rock kritičara te mlade bendove, kao što smo tada i mi bili, uputiti na pravi put, reći: »Ovo, ovo i ovo ne valja, ovo je tako, tako, ali u ovoj pjesmi ili dvije postoji neka iskra, neka nada, i bilo bi dobro da na sljedećem projektu krenete tim smjerom«. Mi smo tek na trećem albumu, baš zahvaljujući kritici, počeli sazrijevati i stvarati pjesme kao što su »Stranica dnevnika«, »Hvala ti«, »Samo sjećanja«, pjesme koje su stvorile veliki »Valjak«. Mislim da je to logičan put svakog mladog autora koji mora naći najbolji način svog glazbenog izražavanja, svoj identitet, i nakon toga ga nadograđivati. Mi smo sa Draženom Vrdoljakom, Darkom Glavanom i drugim kritičarima ostali u prijateljskim odnosima, oni su često dolazili na naše koncerte i uživali u našem, ali i njihovom uspjehu.

HR: Važili ste kao najveća koncertna atrakcija, a svih pet izdatih »live« albuma su mala remek djela naše rock scene. Postavili ste visoke standarde koji još dugo neće biti prevaziđeni? 

Prvenstveno je važno s kim svirate. U »Valjku« su uvijek svirali vrhunski glazbenici, ali istodobno i veliki prijatelji. Da bi ste s nekim godišnje odsvirali preko 200 koncerata, nije se dovoljno samo podnositi, nego se i osjećati ugodno i uživati u sviranju. Međutim, ako se međusobno razlikujemo po karakteru i po još nekim drugim osobinama, onda je ta suradnja zapravo unaprijed osuđena na neuspjeh, jer ne vrijedi raditi na silu. »Valjak« nikada nije imao plaćenike koji su odrađivali svoj posao, nego glazbenike, prijatelje koji su se međusobno nadopunjavali i davali svoj maksimum u svim fazama rada benda. U tom kontekstu mogu se pohvaliti da je »Valjak« bio jedan od rijetkih bendova, čak i u svjetskim relacijama, koji je 30 godina kontinuirano radio. Ritam je bio - prvu godinu snimiti i izdati album, a drugu svirati na turnejama. I tako je to trajalo 30 godina, a da ljudima nismo bili dosadni. 

HR: Tijekom vaše izuzetno duge karijere, zanimljivo je kako se uz bend nisu vezivali gotovo nikakvi skandali?  

»Valjak« je odrastao i stvarao tu svoju veličinu isključivo na glazbi, bez dodatnih skandala, jer to nam jednostavno nije trebalo. Jedina prava varijanta kako biti i ostati velik jest isključivo rad, koji je mjerilo svega, i to na najbolji i najprofesionalniji način.

Skandali su samo medijska popratna pojava koja vas privremeno održava na životu. Uostalom, mi smo glazbenici, i ako sa glazbom ne uspijevamo biti veliki, onda je bolje to ne raditi, promijeniti profesiju.  

HR: Otpjevali ste bezbroj antologijskih pjesama koje su ostavili dubok trag i obilježile rock scenu zadnjih nekoliko desetljeća. Većinu pjesama je napisao Hus, nekoliko Marijan Brkić - Brk, Johny Štulić, Srećko Kukurić...  Na novom albumu, prvijencu, glavni autor i producent je Dražen Scholz, a sudjelovali su i Berislav Blažević i Bruno Kovačić. Koji je razlog da se i Vi niste pokušali skladateljski izraziti?

Moram priznati da sam postao veliki ljenjivac zahvaljujući Husu koji me uljuljao u uspješnost svoga rada i, moram priznati, nisam imao potrebu na taj način razmišljati, jer su mi pjesme potpuno odgovarale kao glazbeniku i pjevaču. S druge strane, slijedili smo pravilo da, ako je nešto uspješno, zašto mijenjati konja koji pobjeđuje? Nakon »Valjka«, u ovoj mojoj novoj avanturi, pjesme su mi ponudili moji prijatelji, a meni su se one, nakon preslušavanja, svidjele, snimio sam ih i to je to. 

HR: Premda ste sada solo pjevač, Vi ste i dalje čovjek benda. Pokraj bivših članova »Valjka« Dražena Scohlza, Berislava Blaževića i Tine Rupčić, s Vama još sviraju i Goran Delač, Alen Brentini i Oleg Colnago, a baza je i dalje rock and roll?  

Nije to onaj klasični solistički pristup, jer sam bio i još uvijek sam čovjek benda. Imam bend u kojem sviraju i moji prijatelji iz »Valjka«, pa mi je malo neobično kada se spominje solo karijera. Premda imam tu odgovornost, to breme, jer sam bio svjestan da će me uspoređivati sa starim bendom, i vjerojatno očekivali da ću nastaviti »Valjkovu« priču. Na svu sreću, to se nije dogodilo, ovo je potpuno nova stranica u mom životu. Samo je produkcijski to nastavak »Valjka«, svo iskustvo koje smo tamo stekli pretočili smo na ovaj nosač zvuka, dok su pjesme ipak nešto novo. Ali ja o pjesmama inače ne volim pričati, jer se o glazbi ne priča, glazba se kao takva treba slušati, kao što se slika treba gledati. Taj nekakav konačan sud o ovome albumu donijet će publika, ona će prepoznati ono što je vrijedno. 

HR: Album »U vremenu izgubljenih« dvostruko je izdanje, koje se u Hrvatskoj prodaje po cijeni jednog CD-a, dok je drugi, »multimedijalni« CD svojevrstan poklon publici. Kako je došlo do te ideje da se napravi jedan takav projekt?

Dok smo radili ovaj album ja sam u međuvremenu ostvario niz suradnji s drugim autorima i izvođačima, a imao sam dovoljno vremena da taj suradnički dio stavim na jedan CD, kako bi publici prikazao svoj rad i kroz neke druge sfere. Sve te suradnje prihvatio sam s veseljem, dopale su mi se pjesme, posebno skladba »Vilenjak« Zorana Predina. Zatim sam tu uvrstio pjesmu »Bijela pjesma« otpjevanu na Internacionalnom festivalu zabavne glazbe u Bihaću u duetu s Karolinom Gočevom. Tu je »Pjesma« koju sam izveo s grupom »Šank rock«, a koja baš govori o tome da se glazbenici bilo gdje u svijetu prepoznaju kada prihvate neku pjesmu. Svakako treba spomenuti i suradnju koju smo ostvarili u Los Angelesu, gdje smo zajedno s američkom ekipom u sastavu - Joey Heredia, Renato Neto i Marco Mendoza, imali sjajan nastup u jednom klubu. Odlično su nas tamo prihvatili i strašno mi je drago da smo to snimili i da se taj materijal našao na CD-u.

HR: Je li album izašao i na drugim tržištima, osim Hrvatske, i kada počinje turneja? 

Album je za sada izašao samo u Hrvatskoj i Sloveniji. Moja matična kuća »Croatia Records« pregovara s partnerima u inozemstvu o distribuciji svojih proizvoda i u drugim zemljama bivše Jugoslavije, a kada se to dogodi, u tom paketu će biti i moj nosač zvuka. Što se tiče turneje u tijeku su pregovori. Kada se svi detalji usuglase i zatvori financijska konstrukcija, a mislim da će to biti u jesen ove godine, krećemo na turneju.

HR: Početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća bavio sam se profesionalmo rock kritikom, i sjećam se da ste na početku karijere, kada vam kritika baš nije bila blagonaklona, od cijelog prostora bivše Jugoslavije bili najpopularniji, gotovo kult grupa, upravo u Vojvodini?

U pravu ste. Bilo je to prekrasno razdoblje, od početku naše karijere pa sve do 1984. godine, kada su se počeli pojavljivati disko klubovi koji su polako počeli mijenjati odnos u poslu, poglavito kada je riječ o »živim« svirkama. Mislim da gotovo nema sela i grada u Vojvodini gdje nismo svirali. Čak smo imali sistem da hotel »Park« u Novom Sadu koristimo kao bazu, iz koje smo svakodnevno odlazili na koncerte i vraćali se. Tih smo godina »harali« po, tada rokerski nastrojenoj Vojvodini. Ta fuzija »Valjka« i vojvođanske publike ostala nam je u trajnom sjećanju i uvijek se rado sjećamo tih vremena. 

HR: Igrom sudbine Vi ste na početku svoje solo karijere, a Vaš sin Kristijan na početku svoje karijere u sve uspješnijem sastavu »Raspashow«. Pomažete li mu svojim bogatim iskustvom?

Samo u pravnom smislu. Vjerujte mi, sve što su dečki u ovih pet godina s bendom Raspashow napravili - napravili su sami, a ja se ne želim miješati kako mome sinu ne bi rekli: »Njemu je lako, njemu je Aki tata!«. Dečki su sve napravili svojim rukama, svojim glavama i svojim srcem, a veseli me što je to jedan dobar, mlad i kvalitetan bend, koji sazrijeva iz dana u dan. Imaju jedan krug svojih slušatelja koji ih vole i mislim da, premda su za mlade glazbenike teška vremena, imaju svijetlu budućnost. Mislio sam ih čak i dovesti sa sobom u Suboticu da izvedu nekoliko svojih pjesama, ali upravo idu u Njemačku, gdje će potpisati ugovor za jednu njemačku tvrtku te se nadam da će se mome sinu ostvariti ono što meni nije – uspjeh u inozemstvu.                           g